«Приятел мой, изминаха години / от оня ден — петнадесет лета, / когато в мен душата й премина, / когато цяла в мене се преля. / / Година веч, без упреци, без скърби, / »
«Ah, s kakvom nježnošću i čežnjom zaljubljeni / Tvoj pogled žudno topio se na njemu! / Zanijemjela si… nijema kao opaljeni / U Božjeg groma plamenu. Od te punine čuvstva, predana toj sreći / Sva kloneš, srhom suze su prolivene… / I sišao je san nepomućeni dječji / Na tre...»
«U modroj noći usnuo je Rim. / I luna već ovladala je njim, / I sneni grad je, pust i veličajan, / Sav ispunila slavom svoga sjaja. I kako slatko pod njom sniva grad! / I kakav s njom ruine čine sklad! / Ko da su grad i mjesečina snena / Cjelovit svijet iz čarobnih vremena.»
«Nature is a sphinx. / The truer she kills you / with her eternal riddle, / it's more than likely, / for centuries, / the truer she has fooled you.»