«Loza se moja za prozorom razrasla divno i svjetlo / otima. Gledaj, polovica je prozora pri / vrhu zelenilom pretamnim listova skrita; u njima, / kao sa namjerom, rudjeti je počeo grozd. / Dragana, prestani, ne diraj!.. Čemu taj duh uništenja! / Grozdić da dohvatiš ispružit ćeš ruku...»
«Kakva noć! Kako zrak je čist, / I kako srebrom drijema list, / Kako je crna vrba sjen, / Kako je miran zaljev snen, / I nigdje val ne pusti dah, / A grudi puni tihi zrak! / Ponoćno svjetlo, ti taj dan: / Bjelji tek sjaj, crnji sjen sam, / tek tanji miris trava tu, / tek ljepši ...»
«I poderala borova čupave grančice bura, / I izridala jesenja noć svoje ledene vlati, / Ni plamička na zemlji, ni zvijezde sred samog azura, / Sve izlomit bi vjetar, sve pljusak bi želio sprati. Nikog! Ničeg! U postelji hladnoj ni sna nema sada, / Samo njihalo grubo, sa podsmjehom m...»
«Sturm hoch am Abendhimmel, / Zornigen Meeres Gesang — / Sturm auf dem Meer und Gedanken, / Viele Gedanken, so bang — / Sturm auf dem Meer und Gedanken, / Schwellnder Gedanken Klang — / Schwarzen Gewölkes Gewimmel, / Zornigen Meeres Gesang.»