Gle, piri nad dolinom sada
tog dalekog zvonika zvon,
k'o graja vrapčjeg lakog jata
u zvonkom lišću stihn'o on
K'o proljetno što more diše,
sad svijetleć ne leluja dan —
sve žureć i bez riječi, tiše,
na dol se spušta sjena ta.
Как тихо веет над долиной
Далекий колокольный звон,
Как шум от стаи журавлиной, —
И в звучных листьях замер он.
Как море вешнее в разливе,
Светлея, не колыхнет день, —
И торопливей, молчаливей
Ложится по долине тень.