«Wellengleiche Wolken / Fern aus Staub entstehn; / Läufer oder Reiter? / Staub nur ist zu sehn! Nein doch: Einer reitet / Muttig und allein. / Freund, mein ferner Freund du, / Ach, gedenke mein.»
«Probudih se. Da, pokrov lijesa. — Ruke / U grču pružam, vapim, pozivam / U pomoć. Da, i pamtim one muke / smrtne. — Da, to je java! — opipam / I brzo, kao paučinu laku, / Ja rastvorio crvljivi sam sanduk I ustah. Sjajna zimska svjetlost je / Na pragu groba! Sumnjati mi kako?...»
«Loza se moja za prozorom razrasla divno i svjetlo / otima. Gledaj, polovica je prozora pri / vrhu zelenilom pretamnim listova skrita; u njima, / kao sa namjerom, rudjeti je počeo grozd. / Dragana, prestani, ne diraj!.. Čemu taj duh uništenja! / Grozdić da dohvatiš ispružit ćeš ruku...»
«Kakva noć! Kako zrak je čist, / I kako srebrom drijema list, / Kako je crna vrba sjen, / Kako je miran zaljev snen, / I nigdje val ne pusti dah, / A grudi puni tihi zrak! / Ponoćno svjetlo, ti taj dan: / Bjelji tek sjaj, crnji sjen sam, / tek tanji miris trava tu, / tek ljepši ...»