Tiho topli vjetar pirka,
Žićem novim stepa diše,
I kurgana tiha niska
Zelenija sve je više.
I daleko među njima,
Poput zmije tamno sive,
Do sve bljeđih izmaglica
Rodnog puta crte krive.
Put veselja nagonskoga
U nebesa stremeć prhnut,
Iz plavila nebeskoga
Siplje mladih ptica cvrkut.
Тёплый ветер тихо веет,
Жизнью свежей дышит степь,
И курганов зеленеет
Убегающая цепь.
И далеко меж курганов
Тёмно-серою змеёй
До бледнеющих туманов
Пролегает путь родной.
К безотчётному веселью
Подымаясь в небеса,
Сыплют с неба трель за трелью
Вешних птичек голоса.
«Sva plavet nebeska se smije, / Olujom noćnom oprana / I rosno se niz brda vije / Doline svijetli obronak. A magle visoke planine / Tek dopola su pokrile, / Ko da su dvoraca ruine / Čarolijom se stvorile?»
«Rusiju ne dokuči um, / ni općom ne mjeri se mjerom, / Iznimnost odlikuje nju, / Rusiju pojmi samo vjerom.»
«Neznanja i nesnalaženja / Zar nisu razlog žalosti? / Tko smije reći: do viđenja / Kroz ponor od dva dana, tri?»
«Gdje, Ruska zvijezdo, sjat ćeš jarko / Kad daš se maglom pokriti? / Il svima optičkom ćeš varkom / U vijeke se razotkriti? Zar tek ćeš iskre odozgora / U žudne oči prosuti / I poput lažna meteora / U noći ćeš se osuti? Sve gušći mrak je, sve je gore / I nevolja se pri...»