Tiho topli vjetar pirka,
Žićem novim stepa diše,
I kurgana tiha niska
Zelenija sve je više.
I daleko među njima,
Poput zmije tamno sive,
Do sve bljeđih izmaglica
Rodnog puta crte krive.
Put veselja nagonskoga
U nebesa stremeć prhnut,
Iz plavila nebeskoga
Siplje mladih ptica cvrkut.
Тёплый ветер тихо веет,
Жизнью свежей дышит степь,
И курганов зеленеет
Убегающая цепь.
И далеко меж курганов
Тёмно-серою змеёй
До бледнеющих туманов
Пролегает путь родной.
К безотчётному веселью
Подымаясь в небеса,
Сыплют с неба трель за трелью
Вешних птичек голоса.
«Do vidjenja, dragi, do vidjenja; / ti mi, prijatelju, jednom bjese sve. / Urecen rastanak bez naseg htjenja / obecava i sastanak, zar ne? Do vidjenja, dragi, bez ruke, bez slova, / nemoj da ti bol obrve povije — / umrijeti nije nista na ovom svijetu nova, / al ni zivjeti bas nije novi...»
«Jesi li ziva, staricice moja? / Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje. / Nek uvecer nad kolibom tvojom / ona cudna svjetlost sja i dalje. Pisu mi da vidjaju te cesto / zbog mene veoma zabrinutu / i da ides svaki cas na cestu / u svom trosnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te cesto / ...»
«Vi se sjecate. / Da, Vi se svega sjecate. / Kako sam stajao / Uza zid netremice, / A Vi se uzrujano po sobi secete / I nesto ostro / Bacate mi u lice. Govorili ste / O rastanku, jer patite, / Jer Vam se smucio / Moj zivot prljav, / Da je vec vrijeme da se poslu vratite, / A mo...»
«Jutros je kuja pri stali, / gdje rogoz se zlati pod gredom, / ostenila sedmero mladih, / ridjih stenadi redom. I jezikom, sve do tmine, / mati ih cesljala njezna; / od trbuha njene topline / voda se topila snjezna. A uvece, kao i vazda, / kad koke na lijegala krecu, / tmuran je sti...»