Tiho topli vjetar pirka,
Žićem novim stepa diše,
I kurgana tiha niska
Zelenija sve je više.
I daleko među njima,
Poput zmije tamno sive,
Do sve bljeđih izmaglica
Rodnog puta crte krive.
Put veselja nagonskoga
U nebesa stremeć prhnut,
Iz plavila nebeskoga
Siplje mladih ptica cvrkut.
Тёплый ветер тихо веет,
Жизнью свежей дышит степь,
И курганов зеленеет
Убегающая цепь.
И далеко меж курганов
Тёмно-серою змеёй
До бледнеющих туманов
Пролегает путь родной.
К безотчётному веселью
Подымаясь в небеса,
Сыплют с неба трель за трелью
Вешних птичек голоса.
«Ja osmjehivati se prestah, / Ledeni vjetar usne studi, / Zauvijek jedne nade nesta, / Jedna se pjesma opet budi. / Tu pjesmu dat ću da je blate, / Bez svakog osjećaja ljutnje. / Koliko stradanja i patnje / Duši od ljubavne je šutnje.»
«Ja naprosto ljetne ne podnosim smiješke, / ni zime tajanstvene znake. / A sama sam otkrila i to bez greške / tri jeseni godine svake. I prva je pravi uneređen blagdan, / za inat svem prethodnom ljetu, / i listovi kao knjižuljak su tanan, / i miris je dimčića sladak k'o tamjan, / ...»
«Stegnuh ruke pod koprenom tamnom... / "Što si tako bljedunjava danas?" / — Jer se tugom on opio sa mnom / Kao vinom u krčmi pijanac. Zateturav, on ode. Od grča / Usana mu još jeza me hvata... / Rukohvat ne dodirnuvši, strčah, / Trčah za njim do dvorišnih vrata. Zadihana mu...»
«Jedni se nježno gledaju u oči, / Drugi pak piju sve do same zore, / A ja i divlja savjest cijele noći / Vodimo duge, mučne razgovore. Ja govorim joj: "Nosim tvoje breme, / Z naš, s avjesti, kolik a duga ljeta". / No za nju tu ne postoji ni vrijeme, / Ni p rostora joj nema dilj...»